Drugi dan prosinca 1991.godine dan je najveće tragedije u Domovinskom ratu na području Požeštine – jedanaestorica hrvatskih branitelja tada su poginula u neprijateljskoj zasjedi. Josip Širić, danas satnik Hrvatske vojske, u to je vrijeme bio zapovjednik izviđačko-diverzantske desetine 1.bojne 123.brigade i sa suborcima je bio na mjestu tragedije. Evo njegovih sjećanja:

“Na bazi Papuk, 2.prosinca 1991.godine, u zasjedi koju su postavili četnici iz Slatinskog Drenovca, poginulo je 11 hrvatskih branitelja – Jozo Koutni, Vinko Tomašević, Davor Dragić, Tomo Perić, Tomislav Pranjković, Tade Nikić, Ivica Zlomoslić, Branko Peći, Damir Pišmiš (123. brigada) i Tomislav Vužić Mohenski i Anđelko Tule (odred veze GSHV – a).

Baza Papuk je bila od strateške važnosti za tadašnju JNA, koja je tada imala radio vezu na potezu od Osijeka, preko Požege, prema Zagrebu, prislušni centar i centar za navigaciju aviona. Iskreno, nitko od nas tada nije bio siguran koliko vojnika JNA ima na bazi i nalaze li se s njima gore četnici. Polovicom 11. mjeseca 1991. godine, brigadni izviđači 123. brigade kojima je tada zapovijedao Zlatko Jelić javili su putem radio veze (motorole) u zapovjedništvo 123. brigade da je baza Papuk napuštena od strane JNA, ali nisu bili sigurni je li prazna. Nakon te dojave, pozvao me zapovjednik 1. bojne 63. samostalnog bataljuna Željko Kalić i zapovijedio mi da skupim svoju izvidničku desetinu u kojoj su tada bili Zdenko Rossi, Đurica Pavlović, Zvonko Bogdanović, Branko Mihaljević, Marko Garić, Milan Martić, Miroslav Žilić, Damir Soldo i Ivica Kordić i odemo provjeriti je li baza prazna.

Baza je bila napuštena

Nakon dolaska u kamenolom u Velikoj, pridružio nam se i Soldo Brno (Brne) iz Stražemana, koji je bio lovac i makar je već tad bio u zrelim godinama i skoro svima nam mogao biti otac, svaki put je išao s nama u akcije jer je znao sve staze i sela koja su se nalazila na obroncima Papuka, Krndije i Psunja. Jedan dio puta prema bazi Papuk smo išli vozilima (cca 3 kilometra), a nakon toga smo krenuli pješke. Gospodin Soldo Brno (Brne) vodio nas je po potocima i usjecima 10-ak kilometara po dubini šume u Papuku i nakon nekoliko sati izbili smo točno ispod baze. Tada se već lagano spuštao mrak, padala je kiša i bilo je jako hladno, pa smo oprezno krenuli cestom koja je vodila gore na bazu jer nikad nitko od nas, osim gospodina Brne, nije bio u bazi niti smo znali gdje se ona nalazi. Nakon 20ak minuta došli smo do samog ulaza u bazu, oprezno ušli u nju i lagano krenuli u razgledavanje svih objekata, te se uvjerili da je napuštena i da nema nikoga u njoj, a vojska JNA je većinom uništila sva sredstva veze koja su se nalazila unutar baze. Nakon toga, putem radio veze (motorole), izvijestio sam zapovjednika bojne Željka Kalića da je baza prazna, a on nam je zapovjedio da ostanemo cijelu noć tamo i sačekamo drugi dan, kada će poslati jednu desetinu da nas zamijeni i do daljnjeg osigurava bazu. Cijelu noć smo se grijali uz vatru i pričali o svemu i svačemu, a nitko od nas se nije usudio zaspati jer smo od našeg zapovjedništva u Požegi bili udaljeni oko 30 kilometara, a Slatinski Drenovac u kojem su bili četnici je bio dosta blizu baze, u odnosu na naše zapovjedništvo. Ujutro je došla jedna desetina na čelu s Ivicom Majerom i Draganom Valenta iz 3. satnije 1. bojne te su preuzeli bazu, a mi smo se vratili prema vojarni u Požegi. Tamo sam usmeno i pismeno predao izvješće tadašnjem zapovjedniku 123. brigade Miljenku Crnjcu, sada general pukovnik u mirovini.

Zasjeda četnika iz Slatinskog Drenovca

Dana 2. prosinca 1991. u zasjedi koju su postavili četnici iz Slatinskog Drenovca na mučki i svirep način ubijeno je 11 hrvatskih branitelja, a u pucnjavi koja se tada dogodila u zapovjedništvo brigade dojavili su brigadni izviđači. Nakon te dojave dobili smo zapovijed da krenemo prema bazi i provjerimo što se gore događa. U vojarni se tada okupilo oko 40 hrvatskih branitelja, te smo sjeli u vozila i krenuli put baze. Nakon 40ak minuta stigli smo u podnožje Papuka, izašli iz vozila i krenuli lijevom i desnom stranom ceste prema mjestu odakle se čula pucnjava. Nakon dugog i opreznog hodanja došli smo do mjesta četničke zasjede gdje su nas čekali brigadni izviđači, a na tom mjestu nalazila su se tijela naših mrtvih suboraca koji su bili izrešetani i neki od njih spaljeni jer je na njih pucano iz protuoklopnog oružja, a takvo što nitko nije mogao preživjeti. Ostali smo zatečeni i šokirani viđenim. Nakon nekoliko trenutaka, počeli smo obilaziti cijelo mjesto postavljene zasjede i procijenili po tragovima koje smo vidjeli u snijegu i ostacima hrane (sokovi u tetrapaku), da je u zasjedi sudjelovalo 20-25 četnika koji su točno čekali da naiđe ta kolona, jer je taj dan trebala ići smjena na bazu, ali nije išla već samo tih 9 hrvatskih branitelja (3 vojna policajca, kuhari i 2 pripadnika veze iz Samobora).

Na samom mjestu zasjede jedini hrvatski branitelj koji je uspio uzvratiti vatru bio je vojni policajac Vinko Tomašević, koji je tada bio ranjen, a i njega smo našli 50ak metara dalje, gdje su i njega ubili na svirep način. Većina hrvatskih branitelja koji su došli s nama na mjesto postavljene zasjede bila je prestrašena viđenim jer nikad takvo što u životu nisu vidjeli. Nakon početnog šoka, izvijestio sam putem radio veze zapovjedništvo brigade (Željka Kalića, brigadir u mirovini) o zatečenom stanju i u dogovoru s njim, odlučili smo krenuti prema bazi koja je bila udaljena od mjesta zasjede 6-7 kilometara, jer se tamo nalazio jedan naš vod- zapovjednik voda osiguranja baze bio je Milan Cavrić, satnik u mirovini. Mi tada nismo znali jesu li četnici zauzeli bazu i jesu li naši suborci živi jer putem veze nismo mogli uspostaviti kontakt s njima. Jedan dio hrvatskih branitelja ostavili smo na mjestu prve zasjede, da čuvaju poginule suborce (5 hrvatskih branitelja), a mi ostali smo krenuli prema bazi neznajući što nas gore čeka.

Jesu li živi suborci na bazi?

Nakon dugog i sporog hodanja, kad je već polako počeo padati mrak, stigli smo u podnožje baze Papuk (1-2 km) tj. na križanje ceste gdje put lijevo vodi prema Slatinkom Drenovcu, a ravno prema bazi Papuk. Tada su na desnoj strani ceste pripadnici diverzantske desetine Damir Soldo, Milan Martić, Ivica Kordić i Miroslav Žilić vidjeli vozilo zastavu GTL 55 i u njoj našli ubijene Jozu Koutnija i Tadu Nikića, koji su isto ubijeni na mučki zvjerski način, jer je i na njih pucano iz protuoklopnog sredstva (zolja).

Tada sam ponovo pokušao putem veze uspostaviti kontakt sa zapovjednikom Milanom Cavrićem koji se nalazio na bazi Papuk, ali kako nisam uspio, odlučili smo se vratiti nazad jer nismo imali saznanja tko se u tom trenutku nalazi na bazi, a i već je bio pao mrak i bilo je rizično i opasno krenuti dalje. Kad smo se vratili do mjesta prve zasjede, pokupili smo naše mrtve suborce, uzeli smo sva vozila koja su bila u voznom stanju i krenuli nazad prema vojarni u Požegi. Putem prema Požegi smo saznali da su naši suborci na bazi ipak svi živi i da baza ipak nije zauzeta od strane četnika.

Nakon tog krvavog i mučnog dana, naši poginuli suborci su ispraćeni s glavnog trga Sv. Trojstva u Požegi 5.prosinca, a taj dan će ostati upamćen kao najtužniji i najžalosniji u našem gradu za vrijeme ratnih zbivanja. Nedugo nakon, tadašnji zapovjednik brigade Miljenko Crnjac je sa cijelom brigadom krenuo u oslobađanje okupiranih sela na obroncima Papuka, Krndije i Psunja, sve je završeno oslobađanjem Španovice i Bučja 31. prosinca 1991. To su bila zadnja sela koja smo oslobodili. Tada je proglašeno primirje i više nije bilo borbenih djelovanja od strane 123. brigade u području Zapadne Slavonije.”


 objavio: požeški vodić