Nakon dugih priprema i analiza Hrvatska vojska i specijalne policijske postrojbe krenule su 4. kolovoza 1995. točno u 5 sati u napad duž crte bojišnice duge više od 630 kilometara, od Bosanskog Grahova na jugu do Jasenovca na istoku. Istovremeno, naše snage su u istočnoj Slavoniji i južnoj Dalmaciji stavljene u stanje pripravnosti zbog mogućeg napada Vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske iz susjedne Bosne i Hercegovine.

Najveći uspjeh tijekom operacije postignut je već u prijepodnevnim satima idućeg dana, kad su pripadnici 4. i 7. gardijske brigade Hrvatske vojske oslobodili Knin. Zbog njegova strateškog i simboličkog značenja dan munjevitog oslobođenja Knina u Hrvatskoj je proglašen Danom pobjede i domovinske zahvalnosti, a zatim i Danom hrvatskih branitelja. U danima koji su uslijedili hrvatske snage zaposjele su državnu granicu, osigurale je i krenule u pretres oslobođenog prostora sjeverne Dalmacije, Like, Banovine i Korduna. Istodobno, operacijom Oluja hrvatske snage omogućile su Armiji Bosne i Hercegovine da razbije srpsku opsadu Bihaća, čime je spriječena nova humanitarna katastrofa i zločin poput onoga u Srebrenici nepunih mjesec dana ranije.  

Glavnom operacijom upravljao je tadašnji načelnik Glavnog stožera HV-a, general Zvonimir Červenko dok su zbornim područjima zahvaćenima akcijom zapovijedali generali Ante Gotovina, Petar Stipetić, Miljenko Crnjac, Luka Džanko i Mirko Norac, a specijalnu policiju vodio je general Mladen Markač. Hrvatske snage činilo je ukupno 200.000 ljudi, a tijekom operacije poginulo je 196 pripadnika Hrvatske vojske, njih 1100 je ranjeno, a 15 ih se vode kao nestali. Gubici s druge strane bili su neusporedivo veći.
 
Odnos snaga tijekom Oluje
 
 
U dokumentu Kronologija Domovinskog rata, koji je Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata objavio na svojim internetskim stranicama, stoji da su svjetski državnici, posebice dužnosnici Sjedinjenih Država, uglavnom pokazali razumijevanje za provedenu operaciju. Između ostalog, naveli su kako je Hrvatska 'ostavila dovoljno vremena međunarodnoj zajednici da riješi sukob pregovorima, a da su oni propali zbog beskompromisnog stajališta krajinskih Srba'.
 
Valja napomenuti kako je hrvatskim vojnicima uoči napada izdana stroga zapovijed o zaštiti civila i civilnih te osobito vjerskih objekata, a tijekom akcije u medijima neprestano je ponavljan poziv hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana hrvatskim građanima srpske nacionalnosti da ostanu u Hrvatskoj jer su im temeljem Ustava i ustavnog zakona o manjinama zajamčena sva građanska prava. Ipak, najveći dio Srba iz samoproglašene Krajine je, na zahtjev svog političkog i vojnog vodstva, napustio Hrvatsku. Zapovijed o njihovoj evakuaciji potpisali su srpski general Mile Mrkšić te predsjednik tzv. Srpske Krajine Mile Martić. Predstavnici UN-a i američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith potvrdili su kako je većina srpskih civila napustila tzv. Krajinu prije dolaska Hrvatske vojske.
Nekadašnji američki ministar obrane i general marinskog korpusa James Mattis prije dvije godine prilikom sastanka s hrvatskim kolegom Damirom Krstičevićem u Pentagonu naglasio je kako je osobno proučavao tijek akcije koja je, prema njegovim riječima, 'izmijenila tijek povijesti' te da se ona proučava na najvišim američkim vojnim školama kao primjer dobro pripremljene i provedene vojne operacije. Time je još jednom dao potvrdu Oluji kao legalnoj i legitimnoj vojnoj operaciji provedenoj u pravednom obrambenom karakteru Domovinskog rata.

Zaključci američkih generala

Slične zaključke iznio je američki general Wesley Clark, nekadašnji zapovjednik savezničkih snaga NATO-a u Europi i zapovjednik operacije Saveznička sila za vrijeme kosovskog rata. Clark je u nekoliko navrata hvalio sposobnost hrvatskog pješaštva koje je izvojevalo pobjedu probivši na nekoliko mjesta prve crte, zaključivši pritom kako je upravo ono odigralo odlučujuću ulogu u svim operacijama Hrvatske vojske. Drugim riječima, američki generali zaključili su da je u toj akciji presudio ljudski faktor kao glavna pokretačka snaga Oluje.

Američki generali naglašavaju kako je akcija Oluja bila svojevrstan balans između političke mudrosti i vojne moći u trenutku složenih međunarodnih odnosa, na koje u svojim analizama nisu računali ni najupućeniji vojno-obavještajni analitičari. Nakon akcije mogli su samo zaključiti kako je prevagu u ovoj akciji odnijela ogromna motiviranost te odlučnost i spremnost hrvatskih vojnika naspram silne vojne tehnike koju je imao protivnik. O Oluji se s posebnom pažnjom govori i u Centru za naučene lekcije američke vojske u Fort Leavenworthu u saveznoj državi Kansas. Riječ je o stožernoj vojno-obrazovnoj instituciji u kojoj se prikupljaju i analiziraju najbolja vojna iskustva iz čitavog svijeta koja bi kao dodatak već postojećoj vojnoj doktrini mogla poslužiti američkoj vojsci na terenu.

 

Tijek Oluje

4. kolovoza 1995.

Na početku operacije 4. kolovoza Hrvatsko ratno zrakoplovstvo uništilo je neprijateljsko radio-relejno čvorište Ćelavac te središta veze na Petrovoj i Zrinskoj gori. Istoga dana oslobođeni su Sveti Rok, Čista Mala, Čista Velika, Uništa, Gornji Baljci, Dabar, Novoselija, Sibić, Gora, Strašnik, Graberje, Višnjica, Predore, Uštica, Tanac te strateški važni prijevoj Mali Alan i područje Dulibe – Tulove Grede na Velebitu. Srpske snage su u jutarnjim satima toga dana granatirale Dubrovnik, Biograd na Moru, Gospić, Otočac, Sisak, Sunju, Karlovac, Nuštar i druga naselja u kojima su stradali civili i civilni objekti.

5. kolovoza 1995.

Oslobođeni su Knin i okolica, Ljubovo, Žitnić, Lovinac, Gračac, Novi Lički Osik, Ostrovica, Primišlje, Plaški, Dubica, Vrlika, Kijevo, Drniš, Obrovac, Benkovac, Zemunik Gornji, Biljane Gornje, Biljane Donje, Škabrnja, Nadin, Smilčić, Karin, Saborsko, Lička Jesenica, Vaganac, Ličko Petrovo Selo, Rakovica, Drežnik Grad, Željava, Medak, Petrinić Polje, Trnavac, Lički Ribnik, Gornji Poloj, Glinsko Novo Selo, Župić, Šanja, Vilusi, Pecki, Luščani, Križ, Cepeliš, Strmen i druga naselja.

6. kolovoza 1995.

Oslobođeni su Petrinja, Kistanje, Muškovac, Kaštel Žegarski, Vrhovine, Kostajnica, Udbina, Krbava, Korenica, Bunić, Slunj, Broćanac, Plitvice, Glina, Otrić, Bruvno, Malovan, Rudopolje, Stražbenica, Blinja, Umetić, Slabinje, Čaire, Utolica, Rausovac, Gornja i Donja Bačuga, Jabukovac, Banski Granovac, Šaš, Veliki Šunjar, Majski Trtnik, Barlete, Vrebac, Mogorić, Ploča i druga naselja. Istog dana kod Tržačkih Raštela, na samoj granici na Korani, susrele su se postrojbe Hrvatske vojske i 5. korpusa Armije BiH.

7. kolovoza 1995.

Oslobođeni su Gornji i Donji Lapac, Mazin, Dobroselo, Boričevac, Kulen Vakuf, Cetingrad, Veljun, Krnjak, Vojnić, Gornje Mekušje, Kamensko, Tušilović, Turanj, Šanac, Jelaši i druga mjesta. Izjava tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška da je operacija završena u 18 sati tog dana potvrdila je da konačna pobjeda hrvatskih snaga nije upitna, ali da je ostalo još nekoliko džepova otpora protivnika.

8. kolovoza 1995.

Predaja pukovnika Čedomira Bulata, zapovjednika 21. Korpusa Srpske vojske Krajine, u Topuskom oko 14 sati označila je kraj operativnog dijela operacije Oluja, ali i prestanak rata na teritoriju Republike Hrvatske, iako su nastavljene vojne aktivnosti radi slamanja ostatka otpora neprijateljske vojske i pretresa terena. Tog 8. kolovoza hrvatske snage ušle su u Srb, a dan kasnije u Vrginmost i Dvor na Uni, čime je Hrvatska vojska stala na međunarodno priznatu granicu između Hrvatske te Bosne i Hercegovine.


objavio: tportal