U noći s 20. na 21. ožujka 1992., pripadnici srbijanske paravojske su u Borovu Selu hicima iz automatskog oružja ubili Martinu Štefančić, djevojčicu od četiri godine, zajedno s njezinom bakom.

Za taj gnjusan zločin hrvatska je javnost doznala tek 2019. godine kada je njezin očajni otac medijski istupio i kada je književnica Ani Galović Martininu sudbinu opisala u knjizi “Mama, ne vidim nebo”, štivu koje je progovorilo o djeci ubijenoj tijekom Domovinskog rata u Vukovaru.

Te noći 21. ožujka ’92. godine, oko 3 sata ujutro, četiri naoružne osobe iz automatskog oružja otvorile su rafalnu paljbu po prozoru dnevne sobe obitelji Štefančić, u Radničkoj ulici na broju 49, u Borovu Selu. U kući je bila malena Martina, baka Bernadica i Martinin stric Željko. Željka su teško ranili i pustili da iskrvari u mukama, a četverogodišnju Martinu i baku Bernadicu ubili na licu mjesta. Željko je nekim čudom ostao živ.

Obdukcijski nalaz

“Martina Štefančić, 4 godine, visoka 110 cm, Obučena u pidžamu… Kosa smeđa, dužine oko 20 centimetara. Dlan lijeve ruke se nalazi na prednjoj strani grudnog koša, a desni dlan ispod zatiljka. Zubni status: mliječni. Na desnoj strani grudnog koša i na prednjoj strani vrata ispod brade nalaze se ulazne strijelne rane, 4 na grudnom košu i 1 na vratu. Na leđima lijevo 3 izlazne strijelne rane.”

Njezina majka Rozika danas je na Martininu grobu. Jednom prilikom je rekla:

“Martina je bila moje prvo i jedino dijete… Biti pored njezina groba mi je jedina utjeha.”

Tijekom srbijanske agresije na Republiku Hrvatsku ubijeno je ukupno 402 djece, dok je 1260 ranjeno. Od ukupnog broja ranjene djece njih 86 doživotni su invalidi. Također, do kraja rata evidentirano je 35 nestale djece.