Iako je akcija specijalnih postrojbi MUP-a na Plitvicama bila ograničena karaktera, a u ukupnosti svih kasnijih događanja relativno mala opsegom, bila je to prva takva akcija, nadasve uspješna, koja pozitivnim učincima uvelike nadilazi svoju važnost u oružanom smislu. Taj je isječak novije hrvatske povijesti nagovijestio da će bitka za hrvatsku slobodu i samostalnost biti teška i krvava. Upravo će taj tragični događaj ostati zabilježen u našoj povijesti kao Krvavi Uskrs. Povijesti koju ne smijemo zaboraviti jer samo tako možemo biti sigurni da se neće ponoviti…

Na Plitvicama se svih proteklih godina 31. ožujka obilježavala akcija Krvavi Uskrs te pogibija redarstvenika Josipa Jovića, prvog hrvatskog branitelja poginulog u Domovinskom ratu. Nažalost, i ove godine, suočeni s situacijom prouzročenom virusom COVID-19 te mjerama glede sprječavanja širenja pandemije, na tu značajnu obljetnicu, i u ovakvim prilikama i na način na koji možemo, želimo podsjetiti. Uz kratko prisjećanje na to kako se akcija odvijala u tim prijelomnim trenucima hrvatske povijesti, razgovarali smo i s njezinim neposrednim sudionicima, čija su sjećanja i danas, unatoč godinama koje su prošle, još uvijek živa. Svi naši sugovornici još i danas su djelatni pripadnici Hrvatske vojske, a njihove priče neponovljiv i jedinstven dio povijesti na koju uvijek iznova treba podsjećati i koju nikad ne smijemo zaboraviti.

Što je prethodilo akciji redarstvenih snaga na Plitvicama

Podsjetimo što se tog sudbonosnog dana za Hrvatsku događalo na Plitvicama i prethodilo akciji hrvatskih redarstvenih snaga…

Zemljom su se počeli događati mitinzi o navodnoj ugroženosti, pokušavalo se uvesti izvanredno stanje, podmetane su eksplozije, širile su se prijetnje i neistine, balvani i strah, nagoviještao rat i nasilje…

Mlade hrvatske Oružane snage, tad polako nastajući u okviru Ministarstva unutarnjih poslova, kao specijalne postrojbe MUP-a, što je u to vrijeme bila jedina legalna mogućnost, kao najobučenije i najorganiziranije morale su se tomu suprotstaviti. Upravo je jedna od prvih bila akcija na Plitvicama. Poslije se pokazalo i prijelomna.

Akciji hrvatskih specijalnih postrojbi prethodio je “miting istine” na Plitvicama, u organizaciji srpskih ekstremista, na kojem se zahtijevalo da Nacionalni park Plitvička jezera ostane u sklopu tzv. SAO Krajine. Idućeg je dana uslijedila još jedna nezakonita odluka o smjeni rukovodstva Nacionalnog parka i početak teroriziranja radnika koji nisu bili srpske narodnosti. Na područje Plitvica, poznato u svjetskim razmjerima po prirodnim ljepotama i pod zaštitom UNESCO-a, stigao je autobus pun ekstremista iz Knina… Upadaju u upravnu zgradu Nacionalnog parka, blokiraju glavnu državnu prometnicu prema jugu, na Koranskom mostu na ulazu u park osvanula je zastava tzv. SAO Krajine…

U to se vrijeme na Plitvicama odmaralo nekoliko desetaka domaćih i stranih gostiju, ne sluteći kako će im se Uskrs 1991. po mnogočemu usjeći u pamćenje.
Događaji su zahtijevali neodgodivu intervenciju. Na mladim hrvatskim redarstvenim snagama bila je neizvjesna zadaća uspostave reda i mira na području parka.

Petstotinjak pripadnika Jedinice za posebne zadatke MUP-a RH Rakitje, kojima je zapovijedao Josip Lucić, Antiterorističke jedinice Lučko pod zapovjedništvom Marka Lukića, te Posebne jedinice policije Kumrovec, koja se uputila pomoćnim pravcem, krenulo je noć uoči Uskrsa put Plitvica.

Napad iz zasjede

No, pred svitanje 31. ožujka na glavnom pravcu kretanja kolona vozila s hrvatskim specijalcima napadnuta je iz zasjede nedaleko od plitvičkih hotela.

Vatra je otvorena iz okolne šume, a u autobus pun hrvatskih redarstvenika ulijeće tromblonska mina, koja srećom, zbog neizvučena osigurača, nije eksplodirala. Slijedi munjevit izlazak iz vozila, lijeganje uz cestu, otvaranje vatre u pravcu iz kojeg je pucano i polagano napredovanje po gustoj magli i duboku snijegu koji je tog Uskrsa okovao Plitvice….

Sukob je potrajao nekoliko sati. Nažalost, u akciji neprijateljski metak smrtno ranjava 22-godišnjeg hrvatskog policajca Josipa Jovića, pripadnika Jedinice za posebne zadatke MUP-a RH Rakitje. Prema riječima suboraca, bio je najistureniji u napadu. Unatoč brzoj intervenciji saniteta, Jović dolazak do bolnice nije izdržao… Još je desetak hrvatskih policajaca ranjeno…

Ipak, napadači su bili prisiljeni na povlačenje. Prema policijskom izvješću uhićeno je tridesetak ekstremista, među kojima i Goran Hadžić, član Glavnog odbora Srpske demokratske stranke, i Borivoje Savić, tajnik Izvršnog odbora SDS-a Vukovara. U novinskim isječcima iz tog vremena stoji da su krenuli na sastanak u Titovu Korenicu. S oružjem za pojasom i ostatkom arsenala skrivenim u vozilu!
Kao što će to biti redoviti scenarij u sukobima koji su uslijedili, dok se otvoreno nije stavila na stranu onih koje je dotad zapravo cijelo vrijeme pokušavala zaštititi, na Plitvice stiže i Jugoslavenska narodna armija s više transportera, oklopnih vozila i tenkova. Navodno kako bi osigurala prekid vatre. Kako će vrijeme pokazati, zapravo s ciljem zaštite srpskih ekstremista.

Hrvatskim je snagama postavljen ultimatum da napuste Plitvice. No, zahtjev je odlučno odbijen. Na pregovorima je odlučeno da pripadnici specijalne policije MUP-a na Plitvicama uspostave policijsku postaju, koja je stavljena pod nadležnost Policijske uprave Gospić te nakon njezina uspostavljanja napuštaju područje parka.

Iako je akcija specijalnih postrojbi MUP-a na Plitvicama bila ograničena karaktera, a u ukupnosti svih budućih događanja relativno mala opsegom, bila je to prva takva akcija, nadasve uspješna, koja pozitivnim učincima uvelike nadilazi svoju važnost u oružanom smislu.

Plitvice su na neki način ujedinile u sebi sve dotadašnje akcije specijalne policije: u Pakracu, Glini, Petrinji, Jasenovcu, Karlovcu… a pogibija Josipa Jovića, prvog hrvatskog redarstvenika, daje joj posebnu važnost. Taj je isječak novije hrvatske povijesti nagovijestio da će bitka za hrvatsku slobodu i samostalnost biti teška i krvava. Kasnija događanja to će i potvrditi. Upravo je taj tragični događaj ostao zabilježen u našoj povijesti kao Krvavi Uskrs. Povijesti koju ne smijemo zaboraviti jer samo tako možemo biti sigurni da se neće ponoviti.

U odorama Hrvatske vojske još ima onih koji su sudionici događanja na Plitvicama 1991. godine, onih koji su tad bili u ranim dvadesetim, a sad su zreli i svojem pozivu predani ljudi, onih koji su u nebrojenim bitkama nakon Krvavog Uskrsa sudjelovali i pobjeđivali. Svejedno, i danas kad se prisjećaju tog maglovitog, ledenog uskrsnog jutra, prekaljenim ratnicima grlo se stisne, nastaje muk i na tren… kao da ponestane riječi.

Brigadir Milan Jurčić

“Prije Krvavog Uskrsa ja sam, kao i mnoge moje kolege, došao u Rakitje 15. 11. 1990. godine i tu je započeo naš profesionalni razvoj – prvo policija, a poslije smo bili u ZNG-u. Mjesec dana prije Krvavog Uskrsa imali smo akciju u Pakracu gdje smo kolege i ja također sudjelovali. Pakrac je bio prvo vatreno krštenje i tad smo iskusili kako je to kad meci fijuču oko glava, kad smo pod neprijateljskom paljbom,” sjeća se brigadir Jurčić.

A onda je došao Uskrs 1991.

“Bila je subota i cijeli smo dan bili u pripravnosti. Tadašnji zapovjednik specijalne postrojbe Rakitje bio je Josip Lucić i znali smo da je pitanje trenutka kad ćemo krenuti. Nismo bili sigurni, ali pretpostavljali smo da će to biti Plitvice. Cijeli dan proveli smo pod punom ratnom opremom, oružje i pancirke bile su kraj nas u spavaonici.”

Kasno popodne počele su intenzivnije pripreme. U bazu Rakitje ušla su tri autobusa koja su se zagrijavala za pokret. Iza ponoći, u prvim satima uskrsne nedjelje stigla je zapovijed i kolona vozila krenula je iz Rakitja prema Nacionalnom parku Plitvička jezera.

A kakva je bila atmosfera u autobusima za vrijeme puta, brigadir Jurčić kaže: “Nitko od nas u autobusu nije se bojao, gdje god da je trebalo ići, mi smo bili spremni. Nitko nas nije trebao prozivati, nagovarati, ništa – svi su htjeli sudjelovati i ići u akciju.”

Tri autobusa puna specijalaca, u pratnji vojnih kamiona kreće se prema Karlovcu, pa dalje prema Slunju. “Iza mjesta Krnjak dolazi do kvara prvog autobusa u kojem su uglavnom bili pripadnici 1. satnije. Da bismo mogli nastaviti prema Plitvicama u tom broju, pripadnici iz tog autobusa prerasporedili su se u drugi i treći autobus. Svi smo se potrpali u njih. Tako je nastala poveća gužva u autobusima, jedan dio ljudi morao je stajati u autobusima, ili je sjedio na stepenicama. Nastavili smo dalje.”

Kad su stigli do Selišta Drežničkog, a još je uvijek bila noć, kod Koranskog mosta dočekali su ih pripadnici Antiterorističke jedinice Lučko koji su stigli nešto prije i do tada su već raščistili i osigurali taj prostor. “Ondje je bila zastava republike srpske krajine, oni su je maknuli, stavili hrvatsku zastavu i držali su most pod kontrolom. ”

Od Koranskog mosta nadalje pripadnici ATJ-a Lučko kreću se s oklopnim borbenim vozilom ispred autobusa. Brigadir Jurčić kaže: “Bili su na oko 100 – 150 m ispred nas i bili su naša prethodnica, išli su ispred autobusa. Kretali smo se od Koranskog mosta prema NP Plitvice i kretali smo se sporije – bio je snijeg, bilo je hladno i zbog magle je vidljivost bila loša. Cesta i sve bilo je pod snijegom.”

A onda, kad su već ušli u Plitvice BOV je naletio na barikadu – pobunjenici su srušili i cestu zapriječili velikim bukvama. Pripadnici ATJ-a Lučko režu debla i krče zapreku oslobađajući put vozilima iza sebe. Tad, po sjećanju brigadira Jurčića, započinje i paljba. “U jednom trenutku dečki iz Lučkog koji su bili u BOV-u zaustavili su se jer su pobunjenici na toj prvoj barikadi počeli pucati iz pješačkog naoružanja. Oni su napali, pripadnici ATJ-a Lučko odmah su odgovorili. Krenuli smo dalje, no odmah je bila i druga barikada s koje su pripadnici milicije tzv. SAO Krajine otvorili vrlo jaku paljbu po nama, po autobusu u kojem smo bili. Nismo mogli točno znati otkud po nama pucaju. Kad je počela paljba, vozač je stao na cesti, mi smo iskakali iz autobusa i tad su neki od naših ranjeni. Raspršili smo se kud je tko mogao – to je bila zapovijed kako bi se smanjila mogućnost ranjavanja.”

Na zaustavljen autobus pucalo se sa svih strana iz šuma koje okružuju cestu. U tom trenutku autobus je pogođen i tromblonom, no on nije eksplodirao jer na njemu osigurač nije bio izvađen. “Mi iskačemo iz autobusa, ali izlazimo onoliko brzo koliko je moguće brzo proći kroz vrata. Mnogi su ranjeni, ali čovjek u prvom trenutku ne zna što se događa i koliko je teško netko ranjen. Raspršujemo se s jedne i druge strane autobusa, lijevo i desno, zauzimamo prostor da zaštitimo naše dečke i da istodobno pobunjenike potiskujemo,” dramatična događanja detaljno objašnjava naš sugovornik.

Dok jedni pružaju otpor i uzvraćaju vatru tjerajući neprijatelja u bijeg, drugi zbrinjavaju ranjenike. Neki od njih bili su lakše ranjeni i pokretni, ali bilo je i težih po koje dolazi sanitetsko vozilo. Branitelji se dalje pješice kreću prema hotelu Jezero. “Krećemo se pedesetak metara s lijeve i desne strane ceste, kroz šumu, čistimo te dijelove i osiguravamo glavnu cestu. Cijelo se vrijeme pucalo. Bilo je jako hladno, velik je bio snijeg, magla, tako da smo jedan drugog jedva vidjeli. Akciju je vodio Josip Lucić, koordinirao je i svima nama davao potporu, raspoređivao nas i na neki način ulijevao nam nadu – ali mi nismo ni u jednom trenutku pomislili kako mi tu akciju ne možemo obaviti.”

Kod hotela Jezero grupa se razdvaja, pa jedni kreću prema restoranu Poljana, a drugi prema pošti. Skupina u kojoj je brigadir Jurčić upućena je prema hotelu. Poslije, na završetku akcije saznaje za pogibiju Josipa Jovića koji je nastradao kod pošte.

Brigadir Jurčić tijekom akcije bio je okrznut metkom, oštećena mu je kaciga, ali on se, kaže, ne sjeća tog pogotka. I dok s police dohvaća i na stol pred nas polaže kacigu s usječenom, raspuklom brazdom, spomen Krvavog Uskrsa, objašnjava: “Na jednom križanju, dok smo držali položaj nakon akcije, kolega me pitao što mi je s kacigom. Bila je pogođena, ali ja to nisam osjetio. U tim se trenucima sve događa istodobno, u istim djelićima sekunde ovaj viče ‘pogođen sam, pomagajte’, drugi viče ‘pogodio nas je tromblon’, treći viče ‘iskačite, iskačite’ – ma da ste i nogu polomili, vi u tom trenutku ne biste osjetili da vam je polomljena. Tako je i mene u kacigu pogodio metak, a ja nisam osjetio. I na jakni su bile dvije prostrijelne rupe, ali ni za njih ne znam kako su nastale. A kad je završilo, kad smo stigli u hotel, svi ti mještani okolnih sela počeli su se skupljati i donositi nam šunke, jaja, sve ono što se jede za Uskrs. Oni su tog jutra od svojih stolova, od sebe uzeli i nama donijeli – donijeli su nam Uskrs. Nikad ja to, nikad neću moći zaboraviti.”

Brigadir Jurčić tijekom akcije bio je okrznut metkom, oštećena mu je kaciga, ali on se, kaže, ne sjeća tog pogotka. I danas čuva u uredu kacigu s usječenom, raspuklom brazdom, spomen Krvavog Uskrsa

Damir Pleić, časnički namjesnik

Iako mu je bila tek 21 godina, Damir Pleić već je znao koji je njegov put – odabrao je biti pripadnik Jedinice za posebne namjene Rakitje. Zadnjih dana ožujka 1991., onda kad je odlučeno da se ide na Plitvice Pleić je s kolegama iz Rakitja, s punom ratnom opremom sjeo u autobus. Prisjeća se kako su se ubrzo nakon ulaska na Plitvice autobusi našli pod paljbom. “Počela je pucnjava i naš autobus, prvi autobus bio je pogođen. Noć je, negdje oko tri ujutro, a mi smo izišli iz autobusa, rasporedili smo se s jedne i druge strane ceste i krenuli. Iz šume, s brežuljaka okolo pucali su po nama, a mi smo uzvraćali paljbu i kretali se naprijed. Snijeg je bio dubok, cijelo su vrijeme pucali na nas, a mi bismo uzvratili i opet išli dalje.”

Tu negdje, kaže, vidio je i svojeg kolegu, prijatelja i suborca Josipa Jovića. “Oni su pucali, mi uzvraćali i napredovali koliko smo brzo mogli. Tad sam naišao i na Josipa Jovića. On nije bio sa mnom u autobusu, mislim da se on dovezao u kamionu. Sreli smo se, bio je iza mene, tu smo si na brzinu čestitali Uskrs i nastavili smo dalje. Bila je velika magla pa si mogao vidjeti samo nekoliko metara oko sebe, jedva onog iza i onog ispred sebe. Josip je bio treći iza mene. Išli smo skupa, desnom stranom do hotela Plitvice. Ondje je zapovjednik rekao da idemo riješiti taj dio Plitvica i upravnu zgradu, drugi iza mene je krenuo za mnom – a Josip je krenuo na drugu stranu, prema pošti koja je bila udaljena oko 150 metara. Tad sam ga zadnji put vidio živog. Kad smo se vratili, kad smo riješili naš dio, saznao sam da je Josip poginuo.”

Pukovnik Mirko Bilobrk

“Bili smo u bazi, u pripravnosti u Rakitju, svi smo trebali biti blizu i na raspolaganju da možemo odmah krenuti – a znali smo da će to biti vrlo brzo. I bilo je, na sam Uskrs, negdje poslije ponoći dobili smo zapovijed da se ukrcamo u autobuse s punom opremom – i krenuli smo,” tako se kraja ožujka 1991. godine i Krvavog Uskrsa prisjeća danas pukovnik Hrvatske vojske, a tadašnji 24-godišnji pripadnik Jedinice za posebne namjene Rakitje, Mirko Bilobrk.

Nakon kvara na autobusu negdje iza Karlovca, odlučio je put prema Plitvicama nastaviti malim vojnim kamionom. “Jedan se autobus pokvario i nije mogao ići dalje. Neki su prešli u drugi autobus, no bio je popunjen i moralo se stajati. Ja sam odlučio ići kamiončićem, bilo ih je nekoliko. U tom je kamionu, uz ostale, bio i Josip Jović koji je poslije u toj akciji i poginuo. Bilo je hladno, ne možeš spavati, stišćeš se i sjediš na onim kacigama, ne pričamo puno, svatko je u svojim mislima.”

Prisjeća se pukovnik Bilobrk pucnjave koja je počela poslije Koranskog mosta, barikada i balvana koji su im se putem, u toj ledenoj noći prepriječili pa je valjalo i odgovarati na vatru, i motornim pilama krčiti i razmicati da se oslobodi cesta. “Čula se pucnjava. Izišli smo iz autobusa, iz kamiona. Bile su barikade, balvani su bili na cesti. Dečki iz Lučkog, s BOV-om i motorkama pilali su te balvane. Bilo je jako maglovito. Dok smo se kretali, pucali su na nas. Nismo mogli locirati otkud pucaju – samo čuješ kako fijuče ili udari u stablo, puca se, ali ne vidite od kuda.”

No, koliko je odmagao, snijeg je donekle i pomagao. “Dobra je stvar bila što smo u tom snijegu na nekoliko mjesta mogli vidjeti njihove tragove, i tako smo znali kako su oni pred nama i našom vatrom od ceste bježali u šumu, u unutrašnjost šume.”

Dolaskom do križanja na branitelje je otvorena vatra, pucnjava. Pukovnik Bilobrk kaže kako su okružili zgrade iz kojih je pucano i nakon nekog vremena odande su izišla i predala se trojica neprijateljskih pripadnika, koja su zatim predana temeljnoj policiji. No, kaotičnost ukupne situacije objašnjava u nastavku. “Mi smo išli dalje, i bilo je gadno. Bila je magla, a iz pravca Korenice prema nama dolazila su osobna vozila – i stranih registracija, i koreničkih. Nismo znali tko je u njima. U automobilu njemačkih tablica bili su ljudi s područja Korenice, rekli su da rade vani, a ja sam im rekao da ne mogu proći i neka se vrate nazad. Vratili su se. A onda su iz smjera hotela naišli turisti, Talijani, pa su nas slikali – oni su vjerojatno mislili da je neka fešta, zabava pa smo ih nekako morali uvjeriti da se vrate u sigurnost svojih hotela.”

U jednom od takvih, civilnih automobila, uhićen je i Goran Hadžić, a putem su naišli na mnogo parkiranih i ostavljenih automobila u čijim je prtljažnicima bilo puno streljiva. “Nismo tad sa sigurnošću mogli znati tko je za nas opasnost, a tko ne,” zaključuje pukovnik Bilobrk i prisjeća se kako je bio tridesetak metara udaljen od mjesta stradanja Josipa Jovića. “Nisam vidio kad je bio pogođen, ali vidio sam kako leži. Magla je bila. Onda su došli dečki s BOV-om da ga zaštite i izvuku. To je bio prvi susret s pogibijom kolege. Šok je, ali u prvom trenutku nije toliki koliki je bio poslije kad smo se vratili u bazu. U prvom trenu imate zadaće, izvršavate što trebate, ne razmišljate puno. Sjećam se, vratili smo se u bazu, išao sam u restoran u Rakitju, ušao sam unutra. S desne je strane bila linija, a s lijeve u dnu sale sjedi čovjek. Meni se učinilo, siguran sam bio da je to Josip – i samo što nisam zaviknuo, dozvao ga ‘Josipe!’ – i tek onda shvatim, tad mi sijevne kroz glavu da to nije on, da njega više nema.”


objavio: Hrvatski vojnik, Foto: Screenshot “Plitvice 91”,