Prije 30 godina, 2. studenog 1991., slomljena je obrana vukovarskog prigradskog naselja Lužac. Pad Lušca označio je početak sloma obrane grada i početak kalvarije hrvatskih stanovnika i branitelja Vukovara.

 Iako je danas uvriježen termin 'slom obrane', prije 30 godina na današnji dan, među braniteljima i stanovnicima Vukovara prohujala je tjeskobna vijest: "Pao je Lužac".

Obrana Lušca, prigradskog naselja između Vukovara i Borova naselja, za cjelokupnu obranu imala je ključnu stratešku važnost. Zauzevši Lužac, srpske paravojne snage izbile su na Dunav i razlomile do tada jedinstvenu obranu grada, a branitelji su podijeljeni na dvije skupine; jedna je ostala u Borovu naselju, dok su drugu činili branitelji u vukovarskom središtu, na Sajmištu i Mitnici. 

Iako se o tome malo zna, bojišnica na Lušcu je jedna od prvih, i to ne samo kao dio bojišnice Vukovara, nego i puno šire, na kojoj se ratovalo i ginulo dok za mnoge rat nije ni počeo.

Već 25. srpnja 91., u akciji u kojoj su sudjelovali domaći branitelji koji su prvi pristigli na mjesto okršaja te ubrzo potom i pripadnici MUP-a, gine Ante Glavinić, pripadnik Bojne Zrinski.

Ratni reporter Glasa Slavonije, Vladimir Vazdar, u članku objavljenom u petak, 26. srpnja 1991. napisat će:

"BORBA U NASELJU LUŽAC: U višesatnom okršaju snaga MUP-a s teroristima, poginule dvije, a ranjeno sedam osoba.

Na vukovarskom području u četvrtak je otvoreno novo žarište sukoba s teroristima koji su dospjeli u naselje Lužac i automatskim oružjem i eksplozivnim sredstvima napali pripadnike Ministarstva unutarnjih poslova.

Oko 16 sati u predjelu Vukovara zvanom 'Budžak' mještani su uočili grupu od desetak terorista koji su dobro naoružani i maskirani napredovali iz šume Đergaj koritom Vuke iz smjera Bršadina te pripucali na stanovnike koji su štitili taj dio grada. Odgovoreno im je istom mjerom, pa su se udaljili u predjel zvan Lužac gdje su se sukobili s pripadnicima MUP-a koji su im presjekli odstupnicu. Sukob s teroristima i nekim od ekstremnih stanovnika koji su im se priključili potrajao je sve do 21 sat. Prema saznanjima kojima raspolaže Policijska uprava iz Vukovara sadržanima u redovitom priopćenju za javnost, u sukobu je smrtno stradao Ante Glavinić, pripadnik MUP-a te mještanin Mijo Olaj. Ranjeno je šest pripadnika MUP-a i civilna osoba, a o drugim gubicima nema podataka jer je očevid u tijeku".

Bojišnicu na Lušcu dugu četiri kilometra branilo je tek 60-ak branitelja. Pa ipak, do 2. studenoga 1991. godine, domaći branitelji, uz nešto pripadnika MUP-a i dragovoljaca iz Đakova, pružali su očajnički otpor višestruko nadmoćnijem neprijatelju. Iako je neprijateljska vojska bila znatno nadmoćnija, branitelji Lušca nanosili su protivniku velike gubitke i u ljudstvu i u tehnici, stoga je njihova odmazda nad njima bila strašna. Nakon pada Lušca, ukupno 59 branitelja i mještana ubijeno je na licu mjesta gdje su zarobljeni, neki na samom kućnom pragu, dok je 23 pri povlačenju upalo u zasjedu i ubijeno kod područne osnovne škole. U neposrednoj blizini škole, pored školskog igrališta, direktno su naletjeli na neprijatelja koji je odmah na njih zapucao. Nekolicina branitelja uspjela se spustiti prema Vuci, a ostali su zarobljeni i bez milosti pogubljeni.

Dan prije, dana 1. studenoga 1991., tijekom planiranja napada, Željko Ražnatović Arkan, a kako dokazuje snimka načinjena pri tome, zapovjedio je: "Pobit' u borbi svakog, nema milosti! … Prema neprijatelju koji je pucao na vas, nema milosti!".

Godine 1992., na prvoj obljetnici "oslobođenja" Lušca, Željko Ražnatović Arkan je rekao: "Oslobođenjem Lušca otvoren je put oslobođenju Borova naselja i Vukovara, jer je na taj način ustaška aždaja presečena na dva dela". Potom je dodao "da je akciju izvelo 60 ljudi iz srpske dobrovoljačke garde i 30 domaćih boraca. Ustaše su očekivale da ćemo ih napasti cestom, tenkovima, a mi smo akciju izveli preko polja, usput razminiravši područje od Đergaja do Lušca".

Krvavi pir koji su 2. studenog 1991. godine, slomom obrane iscrpljenih, desetkovanih i slabo naoružanih branitelja, nad njima, ali i nenaoružanim civilima, mahom ženama i starcima, izvele srbočetničke postrojbe potpomognute JNA i pobunjenim domaćim Srbima, preživio je branitelj, žitelj Lušca, Zdravko Krnjić.

"Napad je započeo rano ujutro. Taj dan se zemlja tresla, napali su nas avionima, tenkovima i topništvom. Iz smjera Đergaja krenuli su tenkovima, a potom su preko Vuke postavili pontonski most", govori pokazujući danas na tim mjestima.

"Oko jedan sat bilo nam je jasno kako gubimo položaj, meni je upravo pred očima poginuo bratić Jovica Strunja. Neposredno pored mene pogođen je direktno u prsa. Kada sam ga okrenuo licem prema meni, bio je mrtav, no izgledao je kao da se smiješi. Bilo mi je strašno, želio sam ga nositi na leđima, ali napad je bio strahovit i to je u tome trenutku bilo neizvedivo. Morali smo ga ostaviti, s nadom, kako ćemo se po njega vratiti kasnije. Nažalost, izgubili smo Lužac, a njegovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni. Krenuli smo prema područnoj osnovnoj školi, našem položaju iza nas, a usput smo iz podruma kupili civile. Nismo znali kako u školi više nema branitelja te da nas u njoj i između kuća preko puta škole, četnici čekaju u zasjedi. Pustili su nas da priđemo, a onda smo odjednom začuli povik: 'Sad udri po ustašama!'. Oko mene, suborci i civili, padali su pokošeni rafalima. Bacio sam se uz zid, pored moga prijatelja Ilije Antolovića, i danas postoje rupe u zidiću pored škole. Braniteljica Nada Kušnjer i Antolovićeva majka Delfa utrčale su u školu, ali su tamo zarobljene. Dopuzao sam s druge strane zidića i tamo ugledao, stisnute uz zid, braniteljicu Mariju Kreko i petnaestogodišnjeg Josipa Bandića. Četnici su me pozivali da se predam, da pokupim ranjene, ali ja sam se primirio, nisam se micao. Ne znam koliko sam dugo tamo ležao, za to vrijeme iz škole su se čuli stravični krici zarobljenih žena, i danas mi je strašno dok se prisjećam.

Mariji, Maja smo je zvali i Josipu, pokazivao sam smjer u kojem sam mislio da trebamo potrčati, ali su mi prstom pokazivali prema nebu, bilo je oko četiri poslijepodne, shvatio sam da žele pričekati da se još malo smrači. Ja nisam čekao, digao sam se, pojurio i bacio u prirodnu strminu, rupu koja se nalazila tamo i nestao u šiblju. Svi preživjeli, ranjeni ali i ostali kasnije zarobljeni, strijeljani su, nažalost, među njima i Maja Kreko i Josip Bandić".

Nakon što su borbe na Lušcu utihnule, neprijatelj nije imao milosti ni prema civilima, djeci, ženama i starcima. Uz arkanovce, osobito okrutni prema dojučerašnjim susjedima i poznanicima, pokazat će se pobunjeni mještani Lušca.

Snježana Kostović, čiji je muž Borislav Kostović kao pripadnik MUP-a ranjen braneći Lužac te nakon zarobljavanja u vukovarskoj bolnici sproveden na stratište Ovčara gdje je nemilosrdno pogubljen, ispričat će:

"Ne znajući za suprugovu strašnu sudbinu, nisam znala ni za sudbinu mojih roditelja Ljubice i Josipa Suljada koji su ostali u svojoj kući na Lušcu. Nisam imala ni od njih nikakvih vijesti, ništa se nije znalo što se dogodilo s mještanima hrvatske nacionalnosti i drugim nesrbima koji su padom Lušca, 2. studenog '91., tamo zarobljeni. Čim su u okupiranom Vukovaru uspostavljene telefonske linije, uspjela sam preko nekih ljudi saznati broj naših prvih susjeda koji su tamo ostali. Prije rata smo toliko bili dobri da između kuća nismo imali ni ogradu. Nazvala sam, javio mi se danas pokojni Boro Mišić i čim je čuo što pitam, opsovao mi je mrtvog oca i majku. Na najstrašniji način sam saznala da su mi roditelji ubijeni. Ipak, zvala sam ponovno i molila da sačuvaju album s fotografijama s moga i Borinog vjenčanja koji mi je njihov sin, na moje nagovaranje, kasnije prodao za 300 ondašnjih maraka. Od jedne žene koja je preživjela, a bila je školska prijateljica moga oca, saznala sam kako se mještanin Ljubomir Vejić koji je okolo hodao s arkanovcima i presuđivao dojučerašnjim susjedima, pripit pohvalio pred osobama među kojima je bila i ona: 'Boru nismo našli, ali ni stari više nikad neće ići u crkvu'".

Ljubica i Josip Suljada slomom obrane Lušca i ulaskom četnika i arkanovaca u naselje, sa susjedima koji su zajedno s njima potražili sklonište u podrumu Snježanine i Borislavove nove kuće, njih ukupno 12, nemilosrdno su strijeljani i pokopani u istom dvorištu, odakle su asanacijom terena iskopani, te preneseni na vukovarsku ciglanu gdje se vršila identifikacija tijela, a potom pokopani u masovnoj grobnici na Novom groblju Dubrava.

Za taj ratni zločin, kao ni za brojne zločine počinjene na Lušcu, do danas nitko nije odgovarao.