‘VUKOVAR JE MJESTO GDJE SU USTAŠE DOBILE DRŽAVNOST, KAO ŠTO ĆE DA BUDE MJESTO GDJE ĆE DA JE IZGUBE’ Ovako je ‘gradonačelnik’ govorio uoči ključnog dokumenta koji je Hrvatsku vratio na Dunav!

 Erdutski sporazum, službeno “Temeljni sporazum o istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu” potpisan je prije točno 26 godina. Jedan je to od važnijih dokumenata u novijoj hrvatskoj povijesti; njime je Hrvatska pristala na mirnu reintegraciju okupiranoga dijela hrvatskoga Podunavlja, dok su srpskoj zajednici u njemu bila zajamčena sva manjinska i druga prava.

Dogovoren je na marginima sastanka u Daytonu, a potpisalo ga je u Erdutu izaslanstvo lokalne srpske zajednice, a u Zagrebu izaslanstvo hrvatske vlade (Milutin Milanović u ime srpskih pregovarača i Hrvoje Šarinić u ime hrvatskih), uz posredovanje Petera Galbraitha (veleposlanika SAD-a u Hrvatskoj) i Thorvalda Stoltenberga (posrednika UN-a).

Ako pogledamo kontekst, Erdutski sporazum je potpisan nakon uspješnih akcija “Bljesak” i “Oluja” koje su nastavljene i tijekom jeseni (“Maestral”, “Južni potez”…), no unatoč tome neki su srpski političari i dalje protivili povratku teritorija pod hrvatsku upravu. U legendu je otišlo da je Slavko Dokmanović, gradonačelnik okupiranog Vukovara, samo nekoliko dana prije potpisivanja ugovora, tvrdio je da će prije sebe odsjeći ruku nego potpisati takav dokument.

U Vukovaru ćemo ustašama slomiti vrat

Praktički je do zadnjeg dana uvjeravao lokalne Srbe da će se Podunavlje pripojiti tadašnjoj SR Jugoslaviji.

“Vukovar je mjesto gdje su ustaše dobile državnost kao što će da bude mjesto gdje će da je izgube. Ovdje ćemo im slomiti vrat. To je naša neizbježna, Bogom dana sudbina. Razvališe nam ognjišta, otjeraše nas na bespuća. Od sad će imati rat. Mi to nismo htjeli, nije htjela ni Srbija. Drugog izlaza nema. Svaki ćemo udarac, koji nam je nanijet, vratiti višestruko jače. Naša će pesnica da ih zgromi…”, njegove su riječi prenešene u “Vukovarskim novinama” koncem kolovoza, dakle u vremenu između “Oluje” i sporazuma.

 Vojna opcija bila je krajnje rješenje

Nakon potpisivanja Erdutskoga sporazuma Vijeće sigurnosti UN-a donijelo je Rezoluciju 1037 15. siječnja 1996. kojom je odlučilo uspostaviti Prijelaznu upravu UN-a za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem (UNTAES) čiji je mandat okončan 15. siječnja 1998.

“Vojna opcija bila je krajnje rješenje. ‘Oluja’ još nije završila kada je predsjednik Tuđman poslao Šarinića i mene na pregovore u Erdut. U to vrijeme je istočna Slavonija, gdje je bio Novosadski korpus, bila potpuno integrirana u Jugoslaviju. Hrvatska je prije toga imala dvije mirovne misije koji nisu dale pozitivne rezultate, jer da jesu, Hrvatska zasigurno ne bi poduzela ni ‘Bljesak’ ni ‘Oluju’. Tuđman je rekao da bi vojno rješenje prouzročilo velike ljudske žrtve i velika ratna razaranja.

Ova misija je stvarala proaktivno mir i odvijala se u nekoliko faza. Prva se odnosila na demilitarizaciju područja. Klein je to uspostavio i Novosadski korpus se povukao. Iduća faza je upostava tzv. prijelazne policije koja je dobro funkcionirala. Polako se događala reintegracija društvenih i gospodarskih struktura. Na kraju tog procesa provedeni su i lokalni izbori i uspostavljene strukture vlasti. Iz ove perspektive, naš model uspostave mira mogao bi se koristiti gotovo na svim kriznim područjima na svijetu”, izjavila je Vesna Škare Ožbolt prošle godine na 25. obljetnicu potpisivanja, uz opasku da još treba puno raditi, pogotovo u Vukovaru gdje su počinjeni najveći zločini, ali “ne tako da ljudi ne mogu živjeti jedni pokraj drugih i da žive civiliziranim i kvalitetnim život”.