Kao što smo ranije pisali, Zajednica udruga hrvatskih civilnih stradalnika iz Domovinskog rata Hrvatske potaknuta najnovijim izjavama pojedinih političara istaknula je kako je dužna informirati kako njih, tako i cjelokupnu hrvatsku javnost o desetljećima sjećanja na poginulu djecu u Domovinskom ratu.

Nazor je portalu Direktno ustupio popis na desetke ubijene djece u ratu, za koliko njih ste čuli ovih dana? Ili ikada?

 Tim povodom razgovarali smo i s Antom Nazorom, ravnateljem Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Nazor je za portal Direktno istaknuo kako se u medijima svake godine prilikom sjećanja na žrtve zločina počinjenih tijekom Domovinskog rata spominju imena neke od djece koja su u Domovinskom ratu ubijena namjerno, iz neposredne blizine te kako se treba s pijetetom sjetiti sve djece ubijene u ratovima i nadati se da se tako nešto više nikada neće ponoviti.

"Radi informiranja javnosti i objektivnog suočavanja s tragičnim posljedicama velikosrpske agresije na Hrvatsku, ovdje ću navesti imena djece koja su tijekom Domovinskog rata ubijena iz neposredne blizine, odnosno čija smrt ima obilježje zločina", rekao je Nazor i dodao kako za roditelje nema veće boli od smrti djeteta, za svako normalno društvo smrt svakoga djeteta je tragedija.

"Namjerno oduzimanje života bilo kojem nevinom čovjeku, a posebice djetetu, odvratan je zločin i u ratu i u miru. Takvih je zločina bilo i u Domovinskom ratu. U medijima se svake godine prilikom sjećanja na žrtve zločina počinjenih tijekom Domovinskog rata spominju imena neke od djece koja su u Domovinskom ratu ubijena namjerno, iz neposredne blizine. U takvim tužnim trenucima treba se s pijetetom sjetiti sve djece ubijene u ratovima i izraziti nadu da se tako nešto više nikada neće ponoviti.

Uz spoznaju da su u nekom razdoblju na nekom području ubijena mnoga djeca i mnoge obitelji, dobri ljudi nikada neće isticati smrt samo jednog djeteta ili samo jedne obitelji.

Ipak, neki već godinama, na isti datum, 7. prosinca, jedan odvratan zločin i tragediju jedne obitelji koriste na način da je upitno drže li takvi uopće do žrtava. Tu pogotovo mislim na one koji na brzinu, samo za potrebe saborskog izlaganja, kao što je to bilo u ranije, s interneta preuzmu imena još troje ubijene djece, a potom ih nisu u stanju ni pročitati, kako bi istaknuli svoju navodnu pravednost i osjećajnost. Znajući da je, nažalost, broj ubijene djece u Domovinskom ratu znatno veći od četiri pročitana imena za saborskom govornicom, te da se sukladno tomu mnogi trgovi i ulice u Hrvatskoj mogu nazvati imenima ubijene djece, dobri ljudi to nikada ne bi zatražili samo za jedan zagrebački trg ili ulicu…", rekao je Nazor.

Istaknuo je da je tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj iz neposredne blizine ubijeno najmanje četrdesetero djece. Primjerice, osim Aleksandre Zec (1979.) i njezinih roditelja Mihajla Marije, koji su ubijeni u Zagrebu 7. prosinca 1991., pojedini pripadnici oružanih snaga RH ubili su ili su njihovim djelovanjem iz neposredne blizine smrtno stradala i: 

- djeca iz mješovitoga (hrvatsko-srpskog) braka Milena (1976.) i Marko (1979.) Olujić, zajedno s roditeljima Radomirom Anicom u Cerni (17./18. 2. 1992.);

- dva dječaka Dejan (1978.) i Nenad (1982.) Radosavljević, zajedno s roditeljima Radetom Jovankom u Daruvaru (25. 2. 1992.);

- djevojčica iz mješovitog braka Danijela Roknić (1977.), zajedno s ocem Markom, u kući na crti bojišnice u Turnju u Karlovcu (5. 10. 1991.). 

Nevezano uz borbena djelovanja

Istodobno, iz neposredne blizine, nevezano uz borbena djelovanja, pripadnici JNA i srpskih snaga ubili su:

Antu (1984.) i Mariju (1982.) Baković, s ocem Momirom, - 23. 10. 1992. na cesti Vrana - Pakoštane;

Dragutina Baloga (1974.) - 20. 11. 1991. na Ovčari kraj Vukovara;

Josipa Bandića (1976.) - 2. 11. 1991. na Lušcu u Vukovaru;

- Tomislava Baumgartnera (1973.) - 20. 11. 1991. na Ovčari kraj Vukovara;

Igora Černoka (1977.) - 19. 11. 1991. kod Marinaca, neposredno nakon zarobljavanja;

Miru Erstić (1975.) – 9. 2. 1993. u Medviđi kraj Benkovca;

- sestru i brata Anamariju (1988.) i Ivana (1979.) Grgića, zajedno s roditeljima Stjepanom Tomislavom - 19. 3. 1993. u njihovoj kući u rubnom dijelu Novske (ubačena diverzantska skupina);

Igora Kačića (1975.) – 20. 11. 1991. na Ovčari kod Vukovara;

Josipa Kovačića (1980.), zajedno s majkom Ankom - 8. 11. 1991. u Čakovcima (Vukovarsko-srijemska županija);

Josipu Kožić (1975.) - 5. 7. 1991. u Gornjoj Budičini kraj Petrinje;

Jovana Josipa Krošnjara (1974.) - 17. 11. 1991. na Drvenoj pijaci u Vukovaru, neposredno nakon zarobljavanja.

Marijanu Pavošević (1973.) - 18. 10. 1991. u podrumu njezine kuće u Lovasu;

Sinišu Rajkovića (1975.) - 18. 11. 1991. u Vukovaru;

Antu Šarića (1974.) - 11. 11. 1991. u Marincima kraj Vukovara;

Antonia Vidakovića (1975.) - 2. 11. 1991. na Lušcu u Vukovaru;

Đorđa Vidakovića (1978.) - 3. 11. 1991. na Lušcu u Vukovaru.

Iz neposredne blizine, na Ovčari kod Vukovara, 20. 11. 1991., u masovnom ubijanju ranjenika i medicinskog osoblja te osoba odvedenih iz vukovarske bolnice, koje je provedeno u organizaciji JNA, srpski ekstremisti ubili su i trudnu Ružicu Markobašić.

Daleko od crte bojišnice

Na okupiranom području, daleko od crte bojišnice, pripadnici srpskih snaga ubili su iz neposredne blizine:

- braću Gorana (1987.) i Slobodana (1981.) Čengića, zajedno s roditeljima Dragom Nevenkom - 18. 1. 1992. u Erveniku;

Darka Dvornekovića (1981.) - 11. 12. 1991. u selu Gornje Jame kod Gline;

- sestre Željku (1977.) i Nikolinu (1981.) Fabac - 11. 12. 1991. u selu Gornje Jame kod Gline;

- braću Darija (1987.) i Tomislava (1989.) Jurića, zajedno s više mještana - 15. 11. 1991. u selu Kostrići;

- sestru i brata Tamaru (1978.) i Alena (1982.) Kozbašića, zajedno s roditeljima Milanom Gordanom - 4./5. 11. 1991. u Petrinji;

Franju (1975.) Matijevića, zajedno s roditeljima Jozom Anom - 19. 4. 1992. kod Iloka;

Ivicu (1974.) i Vericu (1978.) Nikšić, zajedno s ostalim mještanima - 13. 10. 1991. u Širokoj Kuli;

- braću Damira (1980.) i Daria (1976.) Pakšeca, zajedno s roditeljima Stjepanom Anom - 9. 4. 1992. u Vukovaru;

Renata Šajnovića (1984.), zajedno s roditeljima Stankom Marijom - 2. 10. 1991. u selu Bodegraj kraj Okučana;

Pavla Šiftara (1976.), zajedno s drugim mještanima - 16. 12. 1991. u Joševici kraj Gline;

Katicu Šimanović (1976.) - 3. 10. 1991. u Novom Selu Glinskom;

Martinu Štefančić (1987.), zajedno s njezinom bakom Bernardicom - 21. 3. 1992. u Vukovaru.

Uz navedena djecu, ubijenu iz neposredne blizine, još je najmanje 121 dijete ubijeno u artiljerijskim i zračnim napadima srpskih snaga tijekom Domovinskog rata na civilne ciljeve po hrvatskim gradovima i naseljima. Uz to, djeca su smrtno stradavala i nesretnim slučajem, uslijed neopreznog rukovanja oružjem i minsko-eksplozivnim sredstvima, a neki maloljetnici poginuli su kao hrvatski branitelji.

U artiljerijsko-zračnim napadima na civile i civilne objekte

U artiljerijsko-zračnim napadima na civile i civilne objekte, JNA i srpske snage su, među ostalima, ubili i:

- tromjesečnu bebu Ivana Špoljarića (1991.), zajedno sa svojim sestrama – maloljetnom Josipom (1974.) i tek punoljetnom Dubravkom (1973.) - 26. 9. 1991. u autokampu Grabovac;

- šestomjesečnu bebu Ivana Kljajića (1991. - 18. 10. 1991.) u Vukovaru;

- njegova vršnjaka Ivana Gavrića (1991. - 3. 9. 1991.) u Kostajničkom Majuru;

Aleksandra Mateja (1989. - 16. 11. 1991.) u Vukovaru; 

Mirsada Omerovića (1990. – 16. 11. 1992.) u Gunji;

Ivana Oršolića (1990. – 20. 5. 1992.) u Županji;

Bernarda Soldu (1990. – 22. 3. 1992.) u Vinkovcima; 

Mihu Tomičića (1990. – 29. 6. 1992.) u Dubrovniku;

Valentina Vlahovića (1991. – 11. 9. 1993. iz Male Švarče – Karlovac.

Antu Džaju (1980. – 2. 3. 1993.) u Šibeniku, zajedno s ocem Milom i djedom Ivanom.

Istoga dana, 3. 5. 1992., u napadu zrakoplova JNA i srpskih snaga u Slavonskom Brodu ubijeno je sedmero maloljetne djece (odnosno šestero, a sedmi, Tomislav Crnković, je od posljedica ranjavanja preminuo)! Troje braće i sestre Marinković – Marinko (1990.), Dalibor (1987.) i Andrijana (1983.), sestra i brat Petrović Ivana (1988.) i Marko(1985.) te braća Tomislav (1986.) i Krešimir Crnković (1979.). 

"Još stotinu imena je na ovom tužnom popisu…

Zajednička svoj ovdje spomenutoj djeci je činjenica da su ona žrtve zločina te da su ti zločini počinjeni u vrijeme rata koji je uzrokovala suluda ideja tadašnje srbijanske velikosrpske politike da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi", zaključio je Nazor za Direktno.


 objavio: direktno.hr