U Zagrebu, na Sljemenu, nema tome dugo otkriveno je spomen obilježje obitelji Zec koja je stradala tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskog rata. Mnogi mediji, prije svega, lijeve orijentacije(a nisu izostali i neki drugi) naveliko su izvještavali o ovom događaju.

Slika /dokumenti/Nikola/Fotografije - web/Bučje 26-12-2023 - naslovna.jpeg Međutim, kad se 26. prosinca 2023. u prvom srpskom nekadašnjem zloglasnom uporištu u Bučju obilježila 32. obljetnica oslobađanja ovog područja u operaciji Papuk91., a na kojoj je uz ostale sudjelovao i potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved upravo tu i tamo je to netko objavio, kao – nije to vijest!? Da nema pojedinih portala i to bi otišlo u vjetar, kao i činjenica da se još uvijek ništa ne zna o 26 nestala zatočenika iz ovog logora, među kojima je i ime doktora Ivana Šretera, inače Junaka hrvatskog obrambenog Domovinskog rata.

O tome što se 1991. stvarno tamo događalo najvjerojatnije, pretpostavljamo, mnogo zna i Veljko Džakula, ali i njegov pratitelj Milorad Pupovac. Džakula je poznat i kao jedan od glavnih organizatora pobune Srba u pakračkom kraju, ali i po uhićenju koje se dogodilo 1995. u blizini Pakraca. (Uhićen, pa ubrzo pušten!).

Prigodom svake obljetnice logora Bučje i njega se javno proziva, ali on uporno šuti, kao da o tome ništa ne zna. Uz to je i zaštićen poput ličkog medvjeda. Sjetimo se samo kako ga je jedne godine (2012.) na obljetnicu Vojno-redarstvene operacije Oluja 95 u Kninu, kao svog gosta, pozvao jadni i žalosni bivši predsjednik Republike Ivo Josipović.

Sramota je pozvala sramotu!

Ovaj logor postojao je od kolovoza 1991. do siječnja 1992. te je u tom razdoblju kroz njega prošlo nekoliko stotina nevinih Hrvata. Bio je tamo i dr. Vladimir Solar, časni i uvaženi kolega od Šretera, koji je godinama podsjećao na strašne muke zatočenika od strane Srba, prije svih onih koji su do rata i živjeli s hrvatskim zatočenicima i koji su ih dobro poznavali.

U logoru je inače najviše bilo civila, među kojima su djeca, staraca i žena. Džakula, kao jedan od prvaka tzv. zapadne SAO Krajine, sve je dobro znao.

Srbi su uhićene nevine Hrvate čuvali i za razmjene. Jedna je bila u kolovozu, a druga u listopadu 1991. Trećeg 16. siječnja 1992. Razmijenjeni su oni koji su imali sreću ostati živima. Srbi su dio hrvatskih zatočenika iz Bučje poslali iu Staru Gradišku. Ni krive ni dužne.

Sad se vidi zbog čega razni pupovci, koji grade karijere i na muci srpskog naroda, inzistiraju na obilježavanjima pojedinih obljetnica iz II. svjetskog rata, ali i na pojedinačnim stradanjima civila iz Domovinskog rata. Prave galamu, iznose krivotvorene činjenice samo da ih nitko ne pita: Što znate o logoru Bučje i stotinu drugih takvih ili sličnih zločinačkih okupljališta Hrvata u vrijeme Domovinskog rata?

Najmlađa žrtva logora Bučje imala je četiri godine, a najmlađe dijete zatočeno u logoru imalo je samo godinu dana!

Džakule, pupovci, teršeličke, pusići, mesići, habulini … i kako se sve ne zovu… jeste li ikada barem nešto čuli o tome?

Što ćete, bio je „građanski rat“, vjerojatno bi na sve to rekao Aleksandar Stanković, kojeg bi trebalo najuriti iz HRT-a, a ne da svi za takve, po sili zakona, putem pretplate, moraju osigurati i ne male mjesto.

Čudno je da Veljko Džakula nikada nije pozvao svog prijatelja Josipovića u Bučje ili u brda iznad Pakraca sa kojima je pucao na Hrvate.

Mi smo oprostili Srbima za zločine, a oni, ako je suditi po logoru Bučje, nama nisu i nikada neće (svaka čast iznimkama) što smo stvorili slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu!

 
 

Izvor: Portal dnevnih novosti

Izvorni autor: Mladen Pavković/Foto: MHB

Autor: Dražen Šemovčan Šeki