Prije 35 godina Vijeće sigurnosti UN-a usvojilo je Rezoluciju 713, kojom je uveden embargo na isporuku oružja tadašnjoj Jugoslaviji. Odluka koja je trebala pridonijeti zaustavljanju rata teško je pogodila Hrvatsku jer se slabo naoružana branila od JNA i pobunjenih Srba.
Raspad Jugoslavije početkom 1990-ih otvorio je složenu sigurnosnu i međunarodnopravnu krizu. Nakon proglašenja neovisnosti Slovenije i Hrvatske 25. lipnja 1991. godine oružani sukobi su intenzivirani, a pokušaji Europske zajednice da postigne političko rješenje nisu zaustavili nasilje. U takvim okolnostima Vijeće sigurnosti UN-a 25. rujna 1991. godine jednoglasno je usvojilo Rezoluciju 713.
Njome je odlučeno da sve države odmah uvedu potpuni embargo na isporuku oružja i vojne opreme Jugoslaviji. Rezolucija je istodobno izražavala potporu mirovnim naporima Europske zajednice i pozivala strane na poštovanje dogovorenih prekida vatre. Embargo je bio formuliran kao neutralna mjera koja se odnosila na cijelo područje tadašnje Jugoslavije, a ne kao sankcija protiv određene strane. Međutim u praksi je njegov učinak bio različit.
Kada je Rezolucija 713 donesena, Hrvatska je već bila u oružanom sukobu, ali još nije bila međunarodno priznata država ni članica Ujedinjenih naroda. Istodobno je JNA raspolagala velikim količinama naoružanja, streljiva i vojne opreme naslijeđenima iz obrambenog sustava bivše države. Hrvatska je, nasuprot tome, tek uspostavljala svoje obrambene strukture i nije raspolagala usporedivim konvencionalnim vojnim arsenalom. Važno je podsjetiti i na to da je ostala bez cjelokupnog naoružanja Teritorijalne obrane još 23. svibnja 1990. godine, kada je JNA prema zapovijedi generala Blagoja Adžića nasilno preuzela oružje samo nekoliko dana prije konstituiranja prvog demokratski izabranog Sabora.
Ključni međunarodni kontakti
Valja naglasiti i to da su kasniji dokumenti UN-a bilježili da su ozbiljni sukobi počeli u lipnju 1991. godine te da su Srbi u Hrvatskoj, uz potporu JNA, pružali otpor hrvatskoj neovisnosti. Europska zajednica priznala je Hrvatsku 15. siječnja 1992., a u svibnju iste godine postala je članica Ujedinjenih naroda. Time se njezin međunarodnopravni položaj bitno promijenio, ali embargo nije automatski prestao.
Rezolucija 713 ostala je na snazi jer je bila vezana uz područje bivše Jugoslavije, a ne uz međunarodnopravni status pojedine države. Hrvatska je tako nakon međunarodnog priznanja postala suverena država, ali je i dalje bila obuhvaćena režimom ograničenja nabave oružja.
To je imalo izravne posljedice za razvoj njezinih obrambenih sposobnosti jer nije mogla jednostavno uspostaviti uobičajene međunarodne kanale nabave vojne opreme, zbog čega je tijekom rata morala razvijati vlastite kapacitete proizvodnje, popravka i prilagodbe naoružanja i opreme. Ujedno, nepravedna odluka UN-a produžila je rat, povećala broj poginulih i ranjenih te zadala dodatne probleme tek ustrojenoj Hrvatskoj vojski, kao i brojnim civilima.
Dio raspoloživih sredstava dolazio je i iz zarobljene ili napuštene vojne tehnike, a dio preko posrednika i crnog tržišta te su značajnu ulogu u nabavi imali tajni letovi kojima je distribuirano oružje, kao i međunarodni kontakti. Novac za prijeko potrebno naoružanje i opremu skupljao se pak kroz iseljeničke fondove, dobrovoljne priloge i državne fondove za obranu.
Jačanje vlastitih kapaciteta
Uz to, jačani su vlastiti kapaciteti jer su hrvatski radnici i inženjeri pokrenuli proizvodnju ratne opreme u domaćim tvornicama. Primjerice, serijski su se proizvodili minobacači kalibra 60, 82 i 120 milimetara, snajperske puške, automati poput Ere, pištolji PHP i bacači granata. Izrađivalo se i improvizirana oklopna vozila, patrolna plovila te eksplozivna sredstva i oruđa za razminiranje.
Treba naglasiti da je ograničena dostupnost naoružanja postala važan dio hrvatske obrambene politike i međunarodnih odnosa. Pitanje opskrbe oružjem više nije bilo samo vojno pitanje, već i dio šireg odnosa Hrvatske prema međunarodnoj zajednici, susjednim državama i različitim kanalima međunarodne potpore.
Zanimljiv je i podatak da Rezolucija 713 nije predviđala trajnu zabranu trgovine oružjem. Embargo je, naime, trebao ostati na snazi sve dok Vijeće sigurnosti ne odluči drugačije.
Promjena je uslijedila nakon postizanja mirovnog sporazuma kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini. Vijeće sigurnosti 22. studenoga 1995. godine usvojilo je Rezoluciju 1021, kojom je predviđeno postupno ukidanje embarga nakon potpisivanja mirovnog sporazuma između Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije. Time je završeno višegodišnje razdoblje tijekom kojega je međunarodni režim kontrole naoružanja bio jedan od važnih čimbenika sigurnosnog okruženja država nastalih raspadom Jugoslavije.