10. studenog pala je posljednja prepreka do Vukovara. Potpuno su okupirani Bogdanovci, malo mjesto koje se sve do tada s malim brojem branitelja srčano odupiralo. Civili i stanovnici koji su se tamo zatekli imali su samo jedan način za preživljavanjem – proboj. Tako su za sobom ostavili strašan prizor zgarišta i sravnjenog sela te se kroz minirana polja i šume uputili prema slobodnom teritoriju.
No, skupina od 11 hrvatskih branitelja (većinom pripadnika HOS-a). znala je da će civili teško preživjeti to izvlačenje. Stoga su donijeli herojsku odluku o tome da ih upravo oni predvode, a taj je čin nazvan Štafeta smrti.
Naziv je nastao jer su vođe kolone svjesno preuzimale najsmrtonosniju ulogu; kako je jedan branitelj stradao od nagazne mine ili neprijateljske vatre, na njegovo bi mjesto stao sljedeći, znajući da je to gotovo sigurna smrt.
Štafeta smrti: 12 dana potpunog užasa
U proboju su od branitelja sudjelovali Žarko Manjkas – Crvenkapa, Stjepan Katić, Josip Knežević, Ante Šarić, Tihomir Iveta – Piđo, Zoran Antunović, Ramo Hrbatović, Marko Knežević, Antun Petričić, te Ivica Jurčan i Đuro Kovačević. Mnogi od njih su poginuli ili teško stradali u minskom polju.
Predvodeći kolonu, Crvenkapa je prvi stao na minu, iskrvario i ostao ležati na tome polju, isto kao i branitelj Bogdanovaca Stjepan Katić. Crvenkapini ostaci pronađeni su i identificirani zajedno sa njegovom uniformom sa HOS oznakama 2020. godine kada je konačno i dostojanstveno pokopan. Na tom minskom polju nastradali su i Tihomir Iveta Piđo, Ante Šarić, Ramo Hrbatović, Đuro Kovačević, Zoran Antunović i Josip Knežević, a onda su počerli umirati jedan po jedan.
“Najprije je preminuo Josip Knežević koji se, želeći se napiti vode, dopuzao do rijeke Vuke u kojoj se ugušio, a do jutra je preminuo Antunović, pa treći dan Ante Šarić… Nas šestorica smo bili tamo, nas četvorica smo i dalje ležali u kukuruzima. Dani su prolazili…”, ispričao je svojedobno Ivica Jurčan.
Ivica Jurčan/Foto: Privatna arhiva
Polumrtvog ga pokupila JNA, pa predala četnicima
Osmi dan naišao je jedan branitelj iz Vukovara. On je pomogao Đuri Kovačeviću i Rami Vrbatoviću koji su se koliko toliko mogli oslanjati na noge pa ih je izvukao do Vinkovaca. Ostali su još Jurčan, Piđo i dečki koji su izginuli i pomrli na minskom polju. Deveti dan proboja naišao je Željko Đapić, policajac koji je krenuo iz proboja iz Vukovara: “Poveli su Piđu i htjeli su i mene, ali nije bilo nikakve šanse. Bio sam sav raskomadan, vitalni organi su mi bili oštećeni. Nije mi bilo nikakve pomoći. Ja sam, dakle, ostao i taj, deveti dan”.
Stigao je i 12-ti dan kako je Jurčan polumrtav i nepomičan ležao u polju. Sve te dane nije jeo niti pio, pa si je odlučio skratiti muke: ” Imao sam uz sebe jednu bombu i automat koji je već bio oksidirao, nisam imao čime repetirati. Probao sam aktivirati bombu, ali nisam imao čime povuči osigurač, tako da su svi pokušaji da se spasim te muke bili uzaludni. A onda sam vidio kako mi prilazi skupina ljudi i poveselio sam se konačnom spasu. Međutim, bila je to JNA…”
Jurčana su odveli u Marince u svoj štab i predali rezervistima i četnicima. Iako jedva živ, u jednom podrumu u Marincima je tri dana bio zatočen i svakodnevno mučen i premlaćivan. Nakon toga je prevezen u Sremsku Mitrovicu i zatočen u logor. U Srbiji mu je amputirana lijeva potkoljenica, desno stopalo i fiksirana mu je lijeva ruka. Razmijenjen je 27. ožujka 1992. godine…
objavio: dnevno.hr
