Događaji koji su se 31. ožujka 1991. godine odigrali na Plitvičkim jezerima, u povijesti su ostali upamćeni kao Krvavi Uskrs zbog prvog oružanog sukoba između Srba i Hrvata na kojem je potekla krv. Jednako tako, uz ovaj je datum zabilježeno i upamćeno ime mladog hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića kao prve žrtve Domovinskog rata poginulog od ruke srpskih pobunjenika.

Iako je akcija specijalnih postrojbi MUP-a na Plitvicama bila ograničena karaktera, a u ukupnosti svih kasnijih događanja relativno mala opsegom, bila je to prva takva akcija, nadasve uspješna, koja pozitivnim učincima uvelike nadilazi svoju važnost u oružanom smislu. Taj je isječak novije hrvatske povijesti nagovijestio da će bitka za hrvatsku slobodu i samostalnost biti teška i krvava. Upravo će taj tragični događaj ostati zabilježen u našoj povijesti kao Krvavi Uskrs. Povijesti koju ne smijemo zaboraviti jer samo tako možemo biti sigurni da se neće ponoviti…

Strašna ratna tragediju koja je 30. ožujka 1995. na planini Vran zadesila petoricu hrvatskih specijalaca, pripadnika HV-a i HVO-a, slabo je poznata hrvatskoj javnosti. Moguće je da je tome tako zbog poklapanja sa obljetnicom Krvavog Uskrsa koji se dogodio četiri godine ranije, no čini se kako neovisno o tome mediji, a i povjesničari, nerado podsjećaju na užasnu sudbinu petorice mladih vojnika.

27. ožujka 1992. godine, po principu „svi za sve“, u Nemetinu nedaleko od Osijeka, nakon više od četiri mjeseca zatočeništva razmijenjen je 381 hrvatski za 40 srpskih zarobljenika.