Foto: Zoran Filipovič/Domovinski rat
Na današnji dan, 18. prosinca 1991. godine, pokopane su 43 hrvatske žrtve koje su mučki ubijene tijekom napada Belih orlova i paravojne Voćinske čete na Voćin.
Obitelji žrtava kao i svi koji su toga dana došli na pokop nesretnim stanovnicima Voćina, pamte nezamislive krikove koji su se tijekom obreda prolamali ovim krajem.
Misu za ubijene Hrvate predvodio je kardinal Franjo Kuharić, a zbog ratnih djelovanja na Papuku sprovod za 43 ubijena mještana bio je na privremenom mjestu na mjesnom groblju u Podravskoj Slatini.
Foto: Zoran Filipović/Domovinski rat
“Ženili smo se međusobno, a onda ste nas doslovno poklali”
Podsjetimo, pokolj u Voćinu slovi za jedan od najsurovijih ratnih zločina iz Domovinskog rata, a dogodio 12. i 13. prosinca 1991. godine kada je srpska paravojska počela upadati u kuće i podrume hrvatskih civila. Žrtve su ubijane na vrlo bestijalne načine, a forenzičari koji su poslani na poprište izjavili su kako nikada do tada nisu vidjeli takva zvjerstva i surovost.
Darko Božičković iz Voćina, koji je u pokolju izgubio ujaka, opisao je mučne scene: “Preživjela rodbina zapomaže ispred ljesova svojih najmilijih, ljudi padaju u nesvijest. Nezapamćeni krikovi odjekuju gradom. Sahranjuju se djeca, muževi, roditelji, braća i sestre. Stiglo je i mnogo moje rodbine iz Rijeke i Zagreba, ujak je imao mnogo braća i sestara, svi su tu. Ne mogu biti s njima, preteško mi je. Stojim na balkonu zgrade Poglavarstva, gdje mogu biti nasamo sa svojim mislima dok promatram te strašne scene. Vidim, tu su i humljanske žrtve i rodbina.
Tad su mu se, kazao je, zavrtjele misli: “Zlotvori, živjeli smo zajedno tolike godine, dijelili dobro i zlo, školovali se zajedno, družili se, neki se čak i ženili međusobno, a onda nas doslovno pokolju. Nikada im više neću vjerovati, a tako ću i djecu odgajati.”
Foto: Zoran Filipović/Domovinski rat
Fotoreporter slomljeno prepričao događaj
Fotoreporter Zoran Filipović zabilježio je ovaj događaj potresnim fotografijama, ali i zapisom u svojem ratnom dnevniku: “Danas je u Podravskoj Slatini održan posljednji ispraćaj stradalih u Voćinu. Na platou ispred općinske zgrade u samom središtu grada ležala su četrdeset i tri kovčega. U svakom je kovčegu ležao po jedan čovjek. Na svakom kovčegu je zastava. Hrvatska. Ispred svakog kovčega stoji po jedan križ i po jedan vijenac. Svi vijenci imaju traku trobojnicu. Crven. Bijeli. Plavi. Na traci i na vijencu ne piše ništa. Na križu piše.”
Na kovčezima, dodao je, ne piše ništa: “Samo broj. Pet. Devet. Dvadeset četiri… Četrdeset tri. Četrdeset tri broja, od jedan do četrdeset tri. Četrdeset tri vijenca. Četrdeset tri križa. Na križu piše godina rođenja. Ime. Godina smrti. Na četrdeset dva od njih. Na jednom toga nema. Na njemu stoji samo broj trinaest. Umjesto godine rođenja, umjesto njegova imena. Na tome križu stoji samo 13, koji zamjenjuje sve. Sve su žrtve uspjeli identificirati. Njega nisu. Pod njegovim rednim brojem trinaest piše: “Neidentificirani leš. Pronađen kod crkve. Spaljen. Sa lisičinama na rukama.”
objavio: dnevno.hr